:41:01
Ali nas je na kraju ostalo
samo troje. -Zato?
:41:05
Poslodavci su se preselili u
London, sve su reðe dolazili.
:41:12
Nije im bilo usput i na kraju
je kuæa ostala prazna.
:41:19
Na kraju svi odu sa ovog
prokletog ostrva.
:41:23
Moja porodica je otila u leto
1940-te, ba pred invaziju.
:41:29
Od tada nisam èula nita
o njima.
:41:35
Ne krivim ih.
:41:39
Zapravo, i mi smo otili.
:41:42
Ali ponekad, kad ode odnekud,
kao da je uvek sa tobom.
:41:50
Oseæala sam kao da nikad nisam
otila. -Zato ste otili?
:41:56
Zbog tuberkuloze, celo podruèje
je bilo evakuisano.
:42:03
Tada je Lidija zanemela?
-Da, valjda.
:42:10
Seæanjeme ne slui ba
najbolje. -Sta joj se dogodilo?
:42:20
Odjednom, jednog dana,
jednostavno je...
:42:24
prestala da prièa.
-Sigurno postoji razlog.
:42:29
Ljudi ne prestanu da prièaju tek
tako, uvek je posledica traume.
:42:36
Sigurno joj se neto
dogodilo.
:42:42
Da li su poslodavci bili dobri?
-Da, kao da smo deo porodice.
:42:51
Gospoðo, moram u krevet.
Teko æu ustati.
:42:58
Ja æu ostati jo malo.